ANTE KUJUNDŽIĆ

Roditeljstvo nije pravo, to je odgovornost.

Nema gore vijesti od one kad čuješ da je beba završila u bolnici – ne zbog bolesti, nego zbog šake, bijesa, ili nemoći odraslog čovjeka. Ne zbog nesreće, nego zbog nečije slabosti prerušene u snagu. Ovoga puta, otac. Tresao je dijete dok mu tijelo nije izdalo. Tresao jer je plakalo, jer nije znao što s njim. Jer je izgubio kontrolu.

Možda pet sekundi.

Možda manje.

A posljedice – cjeloživotne. Možda i smrtonosne.

O ovakvim stvarima se inače ne priča. Ljudi okrenu glavu, jer ih boli. Jer ne znaju što bi rekli. A istina je jednostavna – u Hrvatskoj se i dalje šuti kad beba plače iza zatvorenih vrata, kad majka viče da ne može više, kad otac psuje dijete od tri godine.

Kažu "svi prolazimo kroz to". "Samo je umoran". "Mlada je, ne zna bolje".

E pa dosta!

Roditelj koji ne zna što s vlastitim bijesom nije spreman držati dijete u naručju. Točka.

Ljubav nije dovoljna. Potrebna je odgovornost, snaga, i ako hoćeš – poniznost. Da priznaš kad ne možeš više. Da zatražiš pomoć. Da se makneš na vrijeme.

A sustav? Sustav se pojavi kad je kasno. Kad dijete već leži u bolnici. Kad je socijalna služba zatrpana papirima, kad su susjedi "ništa nisu čuli", kad je internet pun komentara, ali dijete i dalje šuti.
Ova beba – ne znam joj ime. Ali znam što zaslužuje. Zaslužuje život bez boli. Bez ožiljaka koje nije birala. Zaslužuje društvo koje neće tek na vijest o ozljedi reći: "Šokantno!" – nego društvo koje će prevenirati, reagirati, i učiti.

Jer roditeljstvo nije svetinja ako djeca zbog njega pate. ... See MoreSee Less

Sinoć je na koncertu Marka Perkovića Thompsona bilo, prema nekim procjenama, i do pola milijuna ljudi.
Bez incidenata. Bez razbijenih glava, bez nasilja, bez ugrožavanja bilo čije sigurnosti.

Samo – glazba, emocija i, da, nacionalni naboj. Onaj isti nacionalni naboj koji je, da ne zaboravimo, bio temelj obrane Hrvatske u najtežim trenucima njezine povijesti.

I što se događa dan poslije? Uobičajena nacionalna koreografija medijsko-političke histerije: lijevi politički komentatori i "angažirani" kolumnisti ponovno su posegnuli za starim, potrošenim etiketama – "ustašluk", "mračnjaštvo", "religiozni kič", "smeće nakon koncerta". Desnica pak odgovara jednako predvidljivim refrenima: "pravi Hrvati", "domoljublje", "oni ne vole Hrvatsku".

I tako se opet u igru uvlače mladi ljudi, mnogi rođeni nakon rata, a neki i nakon smrti Tuđmana – generacije koje su došle poslušati pjesme koje su im dio odrastanja, kolektivnog narativa i kulturno-tradicijske pripadnosti, a prije svega iskaz ljubavi prema našoj Hrvatskoj i njenom stvaranju i ponosa na One koji su je stvorili.

Uvlači se one koji nisu živjeli u Jugoslaviji, a danas se prozivaju za glorifikaciju njezinih najmračnijih protivnika.

Apsurdno.
Povijesno površno.
Politički prozirno.

Jer istina je jednostavna: glazba – pogotovo glazba s jakom domovinsko-identitetskom komponentom – uvijek će izazivati snažne emocije.
Netko sluša Thompsona, netko sluša Balaševića. Netko voli Olivera, netko Vucu.

To je stvar osobnog izbora, glazbenog ukusa, obiteljskog nasljeđa i društvenog konteksta.

No kada političke elite – i lijeve i desne – te izbore počnu koristiti kao mjerilo moralne ispravnosti, lojalnosti državi ili kulturne superiornosti, onda znamo da više ne govorimo o glazbi, nego o manipulaciji.

Ljevica – koja u velikom dijelu više ne razumije narod kojem želi vladati – koristi svaku priliku da napadne sve što miriše na tradiciju, vjeru, domoljublje i narodnu emociju.
S druge strane desnica – umjesto da ponudi argumente, projekte i konkretne politike – nerijetko upada u zamku mjeriteljstva patriotizma: "Ako ne slušaš Thompsona, nisi Hrvat". To je jednako opasno.

A većini ljudi – vjerujte – svega je toga dosta. Dosta im je toga da ih se svrstava po tome što slušaju, kako mole ili koga vole.
Dosta im je priča o smeću, ikonama, čipkastim zastorima i retrovizorima prošlosti.

Žele život.
Pristojan posao. Red u školama. Pristup liječniku bez tri mjeseca čekanja.

Ne zanima ih je li netko na koncertu nosio križ ili zastavu – zanima ih kad će voziti po cesti bez rupa.

Slušam i Thompsona i jazz, i klape i rock. I ne mislim da me to čini boljim ili gorim Hrvatom.

Mislim da me to čini slobodnim čovjekom u slobodnoj zemlji. I upravo ta sloboda – glazbena, misaona i politička – najveći je poraz i ljevice i desnice koje žive od podjela. ... See MoreSee Less